Sveti Antun Pustinjak

Rođen je u bogatoj obitelji, u selu Komas blizu Herakleje u gornjem Egiptu, gdje je odrastao u blagostanju. Kad je navršio osamnaest godina, roditelji mu umiru te je, kao najstariji, bio dužan preuzeti upravljanje kućanstvom i uzdržavanje maloljetne sestre. Ipak, odlučuje se napustiti svjetovno. U toj su ga odluci učvrstile riječi Svetog pisma: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.” (Mt.19,21). Antun je, zahvaćen Duhom Svetim, doslovno shvatio i na sebe primijenio ono što je u crkvi čuo. Razdijelio je svoj posjed mještanima, oko tri stotine jutara plodne zemlje. Manji dio je zadržao za sebe i za svoju sestru. Ali to nije dugo trajalo jer je sljedećom prilikom u crkvi čuo riječi: “Ne brinite se za sutra” (Mt 6,34) pa je i ono malo razdijelio, a sestru povjerio pobožnim djevicama.Pridružio se nekome starcu koji je živio asketski od svoje mladosti. Pod njegovim nadzorom učio je moliti i raditi, dva temeljna elementa na kojima se gradio asketski, kasnije monaški, život. Na putu Antunova duhovnoga rasta ubrzo su se ispriječile mnoge prepreke, tj. đavolska napastovanja. Stari smutljivac Sotona pobuđivao je u mladome asketi sjećanja i nostalgiju prema roditeljskom domu, prema sestri, odbačenom bogatstvu, ugodnu životu koji se sastojao od dobre hrane i lagodnih tjelesnih provoda. Antun je na te nasrtaje odgovarao još većim postovima i molitvom. Hranio se samo jednom dnevno i to kruhom, vodom i solju.Sljedećih je petnaestak godina proveo proučavajući učenja raznih pustinjaka i asketa koji su bili posvuda raspršeni. Žeđajući za duhovnim rastom, nastavio je živjeti u blizini rodnoga grada i bavio se fizičkim radom kako bi zaradio za vlastite potrebe, a od preostalog mogao dati sirotinji. Premda se svega odrekao i posvetio siromaštvu, samoodricanju i stezi te mu je ugled znatno porastao, Antun je nastavio stremiti za još potpunijim predanjem životu vjere i molitve. Neko je vrijeme bio zatvoren u grobnici, a prijatelj bi mu donosio samo ono najnužnije.Osjetivši da mu se bliži smrt, sv. Antun Pustinjak naredi svojim učenicima, da kad se to dogodi, njegove zemaljske ostatke polože u neobilježen grob, prezirući obožavanje relikvija, što je u to doba bilo uobičajeno. Rekavši: “Ako me ljubite i ako budete na mene mislili kao na svoga oca, nemojte dopustiti da se moje mrtvo tijelo prenese u Egipat da ga oni ne bi možda čuvali u svojim kućama. Upravo sam zato došao na ovu goru i ovdje se zadržao. Poznato vam je kako sam takve uvijek prekoravao i nalagao im da prestanu s takvim običajima. Sahranite moje mrtvo tijelo i pokrijte ga zemljom. Neka osim vas dvojice nitko ne zna za mjesto gdje sam pokopan… A sada budite mi, sinovi, živi zdravi jer Antun odlazi u vječnost i neće ga više biti među vama.” Vjerojatno je govorio samo koptski jezik. Sam nije zapisivao ništa, vjerojatno zbog straha od taštine. Prikaz njegovog života, opisan u djelu “Život svetog Antuna Pustinjakasvetog Atanazija, opisuje osobnost čovjeka koji odricanjem od svjetovnog raste u svetosti i kao takav se pretvara u kršćanski uzor. Mnoge se njegove riječi mogu pronaći i u zbirci “Život i izreke pustinjskih otaca“. Posljednje godine života proveo je u borbi za pravovjerje protiv Arijeva krivog učenja. Napokon je u miru preminuo godine 356. u dobi od 105 godina. Njegov su odlazak oplakali svi egipatski monasi. Sv. Antun je ostavio za sobom veliki trag, najprije veličinom svoje svete i zrele osobnosti, a potom svojim duhovnim učenjem koje nam prenosi životopis, njegove izreke i pisma koja je, preko svojih učenika, upućivao monasima. O veličini njegova značenja svjedoći i zgoda iz života oca Šenuta. Kada ga je nekom zgodom učenik upitao: “Sveti oče, ima li na zemlji koji čovjek koji sliči blaženome Antunu?” Šenuta mu je odgovorio: “Kada bi se ujedinili svi monasi našeg vremena, ne bi mu bili dorasli.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *